Newsletter

captcha 

Savske davorije

Savske davorije 01Priroda i čovjek su kao lonac i poklopac. Nekako ne mogu jedan bez drugoga, pod uvjetom da si pristaju. Reklo bi se, moraju imati osjećaj za suživot. Jer inače se prečesto zna dogoditi, da ako poklopac bezobzirno poklopi lonac, ovaj znade prekipjeti. I eto ti belaja.

Iako, razmišljamo poslije naše posjete i više nego dragim Davorcima, ova usporedba, čini se ne vrijedi za njihovo selo. Davor, po svemu posebno mjesto, ugniježdeno u jednoj od brojnih okuka meandraste Save, na svoj tvrdoglavi graničarski način odbija svaku našu logiku lonca i poklopca. Dok smo s našim domaćinima Pišonićima, što u šetnji mjestom, što čisteći ribu uz Savu, što u mirisima njihove kuhinje pokušali saznati što više o tradicijskoj prehrani Davora, ostali smo zaprepašteni činjenicom koliko je ovdje čovjek oduvijek bio ovisan o Sili Prirode koja mu je oblikovala običaje i navade, čineći ga mikrokosmosom i endemičnim rajem za etnologe.

Toliko smo toga saznali i spoznali toga terena, da bismo vam priču o posebnom Davoru najradije rastegli u barem tri nastavka. Ali, žalost, ništa od toga.

Za početak pokušajte zamisliti fascinantnu sliku desetaka žena iz sela kako bez obzira na snijeg, kišu, maglu ili sunce koje se tek pomalja, svakog petka, rano ujutro odlaze do velike rijeke koja lijeno protječe kraj njihovih života i zahvaćaju u stucije, zemljane posude, mekanu podatnu vodu za posni grah toga dana.

Savske davorije 02Sava je uzimala, Sava je davala. I to ne samo hranu i građu za domove, nego i vodu za korištenje, od kupanja, do pića i kuhanja. A uzimala je, što joj se našlo na putu.

Zamislite sad, dragi prijatelji da posadite usjeve i povrće, a Sava vam ih u svojoj pretiloj ćudljivosti sve pojede. I tako četiri puta godišnje. I tako svake godine. I tako stoljećima. Priznajte, odustali biste i otišli dalje. Svi bi, ali ne i tvrdoglavi Davorci koji se nisu dali istjerati iz svog mjesta uz Savu ni od Turaka, pa ni od mutne vode, sve dok konačno jednog dana 1957. godine nisu dočekali izgradnju nasipa. A do tada, poslije svake bujice sadili su oni i sijali ponovo. I ponovno. No često od svega nikakve vajde. Ali ako nije bilo uvijek i dovoljno povrća i pšenice, bogme je bilo ribe. I to onog sitnog biliša kojega su znali u košarama, pa čak i kolima kupiti iz dvorišta poslije poplave. Ova vremenska nepogoda stoljećima je Davorce, više od bilo koga naučila poniznosti i vrijednosti međusobnog dijeljenja. Dijelili su oni rodbini i susjedima ribu i od ulova, ali naravno, opet biliš, jer bi onu crnu skuplju, soma, kečigu, šarana i smuđa prodavali zadruzi za rijetki prihod. Konačno, iz te potrebe dijeljenja razvio se jedan neobičan i po svemu zanimljiv običaj.

Savske davorije 03Ne moramo niti spominjati koliko su se, u sveopćoj neimaštini od uništene ljetine, ako ne i više od drugih Slavonaca, Davorci veselili svinjokolji. Dakle, očekivali bismo mi da će se od ono malo, teško othranjenog smoka prvo dobro sami najesti, pa onda ostatak pažljivo usoliti i odimiti na tavanu kao i višak bijele ribe, kako bi dostajalo mesa za cijelu radnu godinu. Ali ne. Kad bi rastrančirali svinjče, od svakog bi dijela pomalo pa tako od tridesetak do pedesetak porcija mesa po kilogram i više, zvanih pečenje, kao milošću razdjelili brojnoj rodbini i susjedima. Zar je onda čudo što njihove svinjokoljske večere nisu mogle biti raskalašne i razuzdane u količinama pojedenog mesa kao u ostatku Slavonije. Ne, ovdje su na onoj čuvenoj svinjokoljskoj večeri u veselju blagovali paprikaš od hrskavice svinjskih rebara uz kukuruzni kruh, koju šniticu pečene krvavice za probu, i krofne. Tako daleko od one svinjokoljske obilnosti nedalekog Cernika koja je, sjećate se, nakon puuuno i previše mesa, završavala obijesnim ćuptetima, kolačima od nadjeva za kobasice.

Davorcima je skromnost u svakodnevnoj prehrani nešto što dolazi samo po sebi. Umjesto kruha od pšeničnog, pa makar i na flok mljevenog brašna, ovdje se uvijek jela prova ili prošnica, beskvasni tvrdi kukuruzni kruh. Bogme su ga u slast jeli svi zajedno iz jedne zdjele i na čijalima u ponoć kao vrhunac večeri, sve onako udrobljenog u bijelu kavu. Toliko je njima značio taj kukuruz, koji je očito jedini iole odolijevao silnim poplavama, da je uz vodu jedino piće, pa čak i u svatovima, godovima i radnim gozbama bila komadara, rakija od kukuruza.

Savske davorije 04Ipak i u ovoj sveopćoj skromnosti, moralo se naći mjesta za poznato slavonsko pretjerivanje u jelu znakovitog naziva – istipci. Pet kilograma mukotrpno skupljenog kajmaka ili škarupa nakon dva i pol sata kuhanja na tihoj vatri ruba štednjaka pretvorilo bi se u pola kilograma grešne poslastice, istipaka, čistog užitka kiselkastog okusa.

Ovo se tajno jelo, na koje su gotovo svi zaboravili, pravilo preko ljeta kada se mlijeko nije prodavalo, a ostalo je od sira koji se sušio za zimu. Žitke istipke su zapravo sebi pravile krezube bake koje su ostajale kao reduše kod kuće dok su drugi bili na polju. One su jedine bile u prilici, kažu naši kazivači da si kradomice sakupljaju kajmak od kojega bi pripravile istipke i počastile se kad bi svi otišli na kopanje u polje. „Babe se nafrakaju istipaka, pa od onog što ostane, kom zapadne“. Ako je baka imala među čobanima kojeg miljenika, tutnula bi mu malo istipaka u bočici od lijekova da si nosi u čordu, koje bi ovaj, dakako, skrivao pred drugima kao rijetku poslasticu. I tako su bake, kako i sama etimologija istipaka kaže, bećarski skrivečki kusale jelo s kojim su iz kuće isteple vrijednu namirnicu. I neka ih, poslije svega što su preživjele za života, valjda su zaslužile!

Na tragu ovog nakratkog bljeska obijesti u skromnom Davoru, svakako je i koncopret, ophodni običaj, peti dan po Božiću. Grupe momaka su cijelu noć, od ponoći do jutra krstarile Davorom pjevajući od kuće do kuće poznatih, obično one iste rodbine i susjeda kojima su slali svinjokoljsko pečenje, od svakog sada dobivajući po kobasicu. Znao se koji od njih u koje doba noći, a da se nitko nije naljutio i sam popeti na tavan, dok bi ostatak društva pjevao pred vratima. Slagali su kobasice na prelu, pa preko ramena, a znali su ih naskupljati nevjerojatnih tridesetak kilograma koje su jedva nosili. Sakupljeni bi plijen odnijeli u kuću jednog od njih, kamo bi družeći se navraćali cijeli siječanj dok ih sve ne bi pojeli.

Valjda je to bila nekakva nepisana, više psihološka ravnoteža koja nije uvijek morala odgovarati zdravoj logici. Konačno, zato nas ne čudi činjenica da su u selu, koje je u hrani jedva krpalo kraj s krajem, oduvijek slavili čak dva kirvaja i dvije gozbe, za Đurđevo i za Malu Gospu.

Savske davorije 05Odolijevali su poplavama ljudi svojim običajima, kao što su odolijevale i njihove neobične kuće na kat, crvene od pečene cigle, s velikim zelenim drvenim kapijama zbog kojih cijeli Davor još i danas ima tako neobičan i poseban izgled. Na katu su živjeli spašavajući živote od česte vode, a pod sobom su, u prizemlju držali marvu, da ju u neizvjesnim noćima imaju na oku. Cigle za kuće su, za razliku od drugih pekli da bi bila što neporoznija, bez omazivanja, kako bi se poslije povlačenja vode cigla što prije posušila. Svoj to ljudskoj brizi, točku na „i“ stavile su rode koje i danas svakog proljeća ukrašavaju dimnjake svojom prisutnošću.

Cijeli bismo Vam roman o toj dobrosusjedskoj i obiteljskoj manufakturi pravljenja cigli mogli satkati od sjećanja naših kazivača!

Pred kraj srpnja kada su završavali svi poslovi na polju koji su osiguravali ljudima i stoci osnovnu hranu, dakle, kada je kukuruz ogrnut i sijeno zbrinuto, krenule su pripreme za gradnju kuće. Iz Save se izvlačio pijesak za zidanje, navlačila su se drva za pečenje cigle, kopala se glina u blizini rijeke. Eh, da, za vrijeme ovog posla nastojalo se ne štedjeti u jelu. Trebalo je nahraniti petnaestak trudbenika koji su se po najjačem suncu, u utrci s mogućim olujama žurili pripremiti za pečenje 3000 cigli. Jer bio je to sve, samo ne lagan posao.

I dok su četiri blatara pripremala blato za cigle, zalijevajući i gazeći bosim nogama izvađenu zemlju, karolisti su napravljenu glinu nosili na majstorski stol, gdje ju je glavni majstor polukružnim nožem krojio prema kalupima. Svakako, najteži dio posla, sjećaju se naši kazivači, izvlačile su pićule, oni najmlađi. Ne samo što su radost najljepšeg i najtoplijeg dijela ferja zatomili u cjelodnevnom napornom poslu, nego, što je posao nošenja teških hrastovih kalupa, što punih vlažne gline do mjesta za sušenje, što praznih namočenih u vodu i pijesak da se slijedeća tura majstoru ne zalijepi, za dječurliju između 7 i 15 godina doista bio težak. Čekali su oni s nestrpljenjem trenutak kad bi se odrasli dohvatili duhana, pa bi pohitali skačući, sve onako nažuljanih trbuha naglavce u osvježavajuću Savu. Ipak najveća utjeha i veselje u toj mukotrpnoj dugočasnoj raboti bila je hrana na kojoj se, u okviru mogućnosti, barem količinski nije štedjelo. Ako su u ostatku Slavonije u to doba guske platile glavom o vršidbi, u Davoru su platile za vrijeme ovog posla.

Savske davorije 06Osim za silna jata pataka i gusaka, kojih je znalo biti na tisuće i sve su se, kao i krave navođene svojim unutrašnjim životinjskim kompasom same navečer vraćale u svoja dvorišta, ovo plodno plavljeno tlo uz Savu bilo je dobro za utvaje ili pašnjake gdje su svi iz sela čuvali svoje konje i svinje koji su ostajali noćivati. Svaka je kuća u red davala onoliko članova ili dana čuvanja, koliko je imala grla na ispaši. Sve ih je kontrolirao poljak koji je pazio na red i opominjao one kojima je marva odlazila u tuđa polja u kvar. Možda upravo radi tog čordašenja, koje je za razliku od skromne poljoprivrede jedino uz ribarenje donosilo materijalne koristi potrebne za preživljavanje, Davor je u prošlosti, sve do 1896. godine nosio naziv Svinjar.

Muka i Siromaštvo, potvrdila je to odavno povijest, rađaju Veličinom. Stoga nije čudo da je upravo Davor izrodio velike hrvatske sinove, baroknog prosvjetitelja Antuna Matiju Relkovića, velikog karizmatika Tomislava Ivančića, prvog požeškog biskupa Antuna Škorčevića, medalijera Ivu Kerdića, nogometaša Ivicu Olića.

I danas u Davoru žive marni, vrijedni i pobožni ljudi sa svim svojim nedostacima i manama, kao i drugdje u svijetu. Iako nas je na posebnosti ovog mjesta ljubazno uputila etnologinja Vesna Kolić Klikić, naš domaćin je bio dragi kolega, također iz novogrSavske davorije 07adiškog muzeja, Miroslav Pišonić, kustos povijesti umjetnosti, veliki kreativac i uspješni konceptualni umjetnik, čiji su roditelji Ana i Slavko, te stric Vlado, sve tako uz priču, po davorski gostoljubivo za naš fotoaparat pripremili spektakl od sušenog i svježeg savskog sinja ili deverike, što u grahu, što kuhan, što u pržen u kukuruznom brašnu. A o istipcima, kojima smo pažljivo poklopili još jednu priču Muzeja u loncu, da i ne govorimo!

Današnji recept:

- Sušeni sinj (deverika) u grahu

- Istipci

- fotogalerija «Šetnja kroz Davor»

 

Joomla Templates by Joomla51.com