Newsletter

captcha 

vol 1Ako ste iz Požege, onda znate da od glavnog trga pa sve do Ciglana, kvarta na sjevernoj periferiji grada gdje su u davnini pekli cigle i uzgajali dudove za dudove svilce, treba dobrih pola sata hoda. S početkom 20. stoljeća u želji ravnomjernog širenja to je močvarno zemljište Grad isušio i za sitne novce razdijelio radnicima i doseljenicima. Eh da, upravo je prije ravno 125 godina, čini se posljednji puta prema Ciglanama kroz Ulicu Matice hrvatske i Orljavsku, pa preko orljavskog mosta,vođen vol okićen zelenilom, praćen svečanom povorkom građana, svirkom gradske glazbe i galamom dječurlije. Majstori su prekinuli posao i izašli na ulicu, znatiželjne žene su ispunile prozore, a djeca izletjela iza teških požeških kapija, svi samo da što bolje vide neobičnu povorku s volom na čelu, veseleći se unaprijed sutrašnjim besplatnim porcijama.

vol 3Jer dan poslije ove upečatljive slike, godine Gospodnje 1893., slavila se svečana instalacija novog župana Nikole pl. Jurkovića. Prema pradavnom običaju još iz 1745. godine kada se nakon 200 godina ratova, nemira i 'nasilu' mira po Slavoniji, svečano ponovo obnavljala Požeška županija, županijska je vlast odlučila narod počastiti s pečenim volom, dvanaest ovnova i brojnim škafovima vina i rakije. Možemo samo zamisliti ovu sliku na starom srednjevjekovnom trgu ovjenčanom baroknim boltama koji se bogme u svojoj burnoj prošlosti svega nagledao. Gradska glazba svira, mesari sijeku meso, a ljudi se nemilice otimaju za slasne besplatne zalogaje i gutljaje. Opisuje nam Vilko Vidmar koji je kao dijete bio svjedokom jednog od posljednjih ovakovih slavlja na trgu, da su se i građani i seljaci nemilice otimali i tukli, pa čak i valjali po zemlji za komade mesa, kako kaže on, poput „ljudoždera“. Naravno, za visoku gospodu je bio pripremljen raskošni objed u županijskoj palači, a za viđenije građane ručak u franjevačkom samostanu. I svi sretni i veseli, svi siti i napiti!

vol 2Zamišljamo i razmišljamo o jagmi za besplatnom pečenom voletinom i ovnovinom. Mora da je, osim što je bila besplatna, bila i vraški fina! Jer ispeći vola i ovna nije znao svatko. Za ovakve su se poslove angažirali pravi znalci. Iako je svaki gostioničar u gradu (a bilo ih je i tada, vjerujte, puno) bio i mesar, pa i pečenjar koji je svakim novim sajmom u gradu usavršavao vještinu pripremanja pečenki, samo je najbolji bio biran za ovakve posebne prilike. Spomenute je godine, krajem 19. stoljeća, izabrani pečenjar, suveren u ovakvim specijalnim zadacima bio majstor Benjoš Pavić. Niski, zdepasti, na kratkim nogama, hodao je, sjeća se dobro Vilko Vidmar, zamišljeno i polagano. U zubima, među debelim spuštenim brkovima preko pune okrugle brade, vječito je jednom rukom držao dugu viseću lulu s popriličnom glavom za sagorjevanje duhana. Naizgled je bio vrlo ozbiljan sa skrivenim ugursuskim osmjehom na licu, jer kao što je s lakoćom dobrog majstora rukovodio zahtjevnim poslom pečenja vola i dvanaest ovnova, znao je skuhati i dobru šalu kojom se danima zabavljao cijeli grad, pa i onaj na čiji je račun šala bila. vol 7Jednom je gradom pustio glasinu da se sa s vrha Starog grada vidi Grad s pet crkava. Uzalud su se danima svi pentrali na najvišu točku tada mondenog Strossmayerovog šetališta na brdašcu usred grada gdje još iza Osmanlija stajala srednjevjekovna kula, ne bi li i oni vidjeli Quinque Ecclesiae ili Pet crkava, kao inače nazivaju Pečuh udaljen prema sjeveru 150 kilometara. Čudio im se majstor Pavić kako oni za razliku od njega ne vide čuvenih pet crkava. Tek nakon nekog vremena kada su se svi izredali u bezuspješnom traganju za pogledom na Pečuh, stari je zafrkant svojim dragim Požežanima pojasnio šalu. Jer doista, sa Starog grada odakle se pruža predivan pogleda na cijeli grad, lijepo se vidi pet tornjeva, ali požeških crkava (katedrale sv Terezije, crkve sv Lovre, crkve sv Duha, kapelice sv Filipa i Jakova i kapelice svetog Roka).

vol 9Treba valjda proći nekoliko generacija da bi se u gradu ponovno pojavio istinski majstor svoga zanata, ovakav karizmatični pečenjar. Muzej u loncu je doista imao sreću, jer je u potrazi za stručnjakom kojemu može povjeriti zadatak savršeno ispečenog vinogradarskog ćevapa za brojne posjetitelje Aurea festa, sasvim slučajno upoznao Ivana Cerovca, poznatog valjda samo u krugovima gdje se tajnim putevima pronosi dragocjeni glas o pouzdanom pečenjaru bez kojega nema niti jedne veće fešte.

Ne tako davno, još krajem 20. stoljeća, sjetit će se naši Požežani, na glavnom su se požeškom baroknom trgu prigodom pučkih proslava znali peći prasci, okretati janjci, a bogme, uz čuveni barokni zavjetni kip protiv kuge i vol. I dok se na otvorenoj vatri uz kašljucanje motora za okretanje ražnjeva i galamu koja prati ovakve događaje širili mirisi, a dim nemilice ulazio kroz prozore, ljudi su, ili zgroženo negodovali, ili s ustima punim vode nestrpljivo čekali prve porcije. Trećega nije bilo.

vol 4Vremenom, uz mnoge detalje koji su nas ponovno približili srednjeuropskom kulturnom krugu, ovakvih je slika, nasreću nestalo. Ipak, ove se godine posljednja četiri dana Aurea festa, i to u organizaciji Gradskog muzeja Požega, ispred najstarije kuće na trgu okretao, ni manje ni više nego vinogradarski ćevap. Oh da, bio je to vrlo hrabar potez projekta Muzej u loncu koji je iskoristio priliku velikog broja gostiju festivala za predstavljanje vinogradarskog ćevapa, zaboravljenog jela, zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra RH, koje Požegu svojom snažnom povijesno običajnom pričom Grgureva definitivno svrstava u red purgerskih, gosparskih, gospodskih, građanskih ili kako vam drago gradova.

vol 12Štoviše, bila je to sjajna prilika ohrabriti domaće ugostitelje i pružiti im rješenje za varijantu nuđenja street food uživanja gastronomskih posebnosti Požege i Slavonije, poput vinogradarskog ćevapa, ili recimo marmelade od mrkve Domaćinske škole časnih sestara Milosrdnica. I dok se reklamni vinogradarski ćevap vrtio na ražnju u ostakljenoj pećnici, mirisom i izgledom privlačeći pažnju brojnih prolaznika koji su spremno slušali običajno povijesni storytelling, prodajne količine ove delicije pripremale su se na otvorenoj vatri u Alagincima u organizaciji i majstorsko umjetničkoj izvedbi Ivana Cerovca. I tako se kroz razgovor i druženje sa znatiželjnim posjetiteljima polako otplitala muzejska tajna o tome tko je i zašto uspio sačuvati vinogradski ćevap u varijanti najbližoj originalu s početka 18. stoljeća i koje su sve povijesne osobe i kada uživale u ovoj starogradskoj deliciji. Za to vrijeme je spretni majstor Cerovac uz pomoć vrijednih muzealaca servirao gostima porcije vinogradarskog ćevapa u suvremenoj, estetski pristaloj ekološkoj ambalaži i to sve po reklamnoj cijeni zahvaljujući sponzorima Domagoju Stojakoviću i Marku Bjelobrku.

Ivan Cerovac, majstor kobasičar, jedan je od trinaestorice momaka koji su početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao predzadnja generacija završili ovaj fizički zahtjevan zanat u nekadašnjoj požeškoj Školi učenika u privredi. Bilo je to vrijeme kada se strukovno školovanje zasnivalo na cijeloj godini prakse i svega četiri i pol mjeseca sjedenja u klupama, vrijeme kada je lokalna mesna industrija „Papuk“ obilato stipendirala svoje buduće mesare i kobasičare, vrijeme brendiranja nadaleko poznatih „Papukovih“ suhomesnatih proizvoda. Da, zlatno vrijeme kada su se specijaliteti od šunke, slanine pa sve do kulena i kulenove seke pripremali za tržište baš u Alaginačkim u pušnicama kapaciteta po 15.000 kilograma i čuvali u skladištima u koja je stalo nevjerojatnih 20 tona ovih odimljenih ljepotica.

vol 6Vrijedno je majstor Cerovac odradio svoj puni staž u požeškoj mesnoj industriji koja je poslije, uz čuvene podrume, bila perjanica PPK Kutjevo. No, kako je potvrđeno u požeškoj povijesti svaki dobar mesar je i odličan pečenjar, pa je tako i naš Ivan, spontano, rekli bismo sasvim prirodno i više nego vješt u pečenju peki, prasećih, junećih, ovčjih ili ovnujskih pečenki. Još dok je radio u „Papuku“, ljudi su se otimali za njegov angažman na momačkim i djevojačkim zabavama, svadbama ili krštenjima, jer uz pečenje pečenki on priprema savršeni čobanac, a da o nadjevu za sarme i ne pričamo. Poslovična je njegova organizacijska vještina da uz nadgledanje čobanca i sarme, sinhronizira pečenje juneta od tristotinjak kilograma, desetke pečenki, i savršeno usklađuje njihovo postavljanje u besprijekorno jednakim izrezanim komadićima „poput pišingera“ na stol pred petstotinjak gostiju u isto vrijeme. I ako ga kuharice ne bi previše ljutile, smije se naš majstor Cerovac ispod gustog brka, izrezao bi i njima perad iz čorbe i pomogao im zaviti sarme. Nije zato čudo da je u PPK Kutjevu posljednjih godina svog staža, uvijek veseo i dobre volje, zarazne staložene energije, pripremao delicije najvećim gostima, od predsjednika države do estradnih zvijezda.

I doista, ključ uspjeha zadovoljnog gosta je kvalitetna namirnica, dobar recept, odlična priča, ali prije svega onaj koji zna sve to povezati, ne samo u jestivu cjelinu, nego u savršeni paket koji želite ponijeti kući sa svim svojim osjetilima.

vol 10Ovom dijelu Lijepe naše između Save i Drave, vjekovnom sjecištu kultura, rekli bismo samoj granici srednje Europe s Balkanom, nije jednostavno pozicionirati javnu gastro prezentaciju na otvorenom. Borimo se jednako s masnim lepinjama, dalmatinskim fritulama, vašarskim šatrama, pečenkama i vatrama, kao i s američkim kokicama, pomfrijima, hamburgerima i palačinkama s nutelom. Rastegnuti između istoka i zapada, vrijeme je možda da dobro promislimo o tome koje goste svojom ponudom želimo privući. Ako su to gosti sa zapada, koji su voljni poteći put pod noge radi dobrog i neuobičajenog zalogaja, onda konačno trebamo prihvatiti ideju da posjetitelji žele probati neko autohtono, drugačije, a još više, jelo koje ima svoju običajno povijesnu pozadinu, odnosno lako čitljivu baštinsku priču. Vremena se mijenjaju, vol 11ljudi svatko iza svog ekrana postaju sve više senzorno ograničeni, često bez pravog doticaja sa kulturom ili drugim ljudima. Baš kao što u muzejima više ne prolaze zastarjeli, dosadni muzejski postavi, posjetitelji i na gastro manifestacijama žele doživljaj i edukaciju povezanu s uživanjem. Forma street fooda, dakle pripremanja i posluživanja hrane u urbanim otvorenim prostorima trgova i ulica uz visoko zadane higijenske i estetske norme danas su uobičajena praksa kulturnog zapada. vol 8Doživljaj gledanja pripremanja hrane, blagovanja na otvorenom kao mogućnost sudjelovanja u kolektivnoj pozitivnoj energiji i atmosferi, prilika za kušanjem baštine kroz zaboravljena jela s pričom uz neiscrpnu mogućnost zanimljivih programa, dobitnički je recept Muzeja u loncu. Recept uz kojega bi trebali na dobitku biti svi, od posjetitelja, ugostitelja, pa sve do organizatora. Recept u kojemu je nezaobilazni sastojak dobri majstori Benjoš Pavić, Ivan Cerovac i atmosfera jagme za dobrom hranom poput one 1745.

 

Joomla Templates by Joomla51.com